Udarac u glavu me naglo probudio – srećom, bio je to samo san. Išao sam kroz gomilu nekog svijeta, oko mene su se razvijale zastave, pjevale nekakve nacionalne, patriotske pjesme, igrala pijana i razuzdana tjelesa, Dnevnik Javnog Servisa pojačavao muzičku špicu do daske, a razdragani stari i mladi mahali sa balkona i ulica, kao na nekoj imaginarnoj fotografiji iz 1959. godine. Sa neba su padale gomile bombona i balona, na trgu je nastupao bleh orkestar, a čitav spektakl nadgledale su MOĆNE CRNE OČI sa jednog svečano okićenog balkona. Sve je bilo prepuno, svi su bili egzaltirani i svi su se osjećali važno i svečano. Oduševljena masa me nekako stihijski odvukla do jedne trafike: na novinama Njegova slika i ispod naslov: VLADA PREDVIĐA ULAZAK U AFROAZIJSKE INTEGRACIJE DO KRAJA 2049. GODINE. George Orwell i Aldous Huxley, ruku pod ruku. Baš nekako u trenutku kad sam uhvatio dah, sjetih se u snu onog stojičkog opreza jednog našeg poznatog ideološkog egzegete, tvorca modernog crnogorskog neoegzistencijalizma, pronalazača legendarne krilatice RAT ZA MIR. Po svemu sudeći, u pitanju je bila njegova misao, a glasila je ovako: riječi imaju često drugi smisao od onog na koji iz prvog puta pomisliš, no svakako sačekaj, vrijeme nas uči da je svaka misao koju mudri smisle dovoljno dobra ako se kaže uz dobronamjeran osmijeh i blagorodan pogled, čak i kad oni zlonamjerni misle da je pogrešna… I tako dalje, još dalje, u istom stilu. Tako neka misao, nešto tako ubjedljivo i razumljivo, da me još u snu oblio hladan znoj od mučenja da je samom sebi prevedem bar u privatnu logiku, jer onu opštu više ne razumijem. Tek što to promuljah kroz glavu, u oči mi udari ogroman bilbord: PLATIŠ NULA – DOBIJEŠ DESET! Odakle ti ta matematika? Iz ovog Montenegra, uvijek, i u snu i na javi. Samo ti plati, makar i NULA. Na kraju uvijek platiš bar DESET za NIŠTA. Montenegro, to je to. San ima onu čudnu moć da nadrealistički svaku fantaziju učini mogućom i dopadljivom. Na javi je to malo teže, pogotovo ako vas je upravo odnekud dočekao onaj blagorodni i baršunasti glas spikera sa javnog tv Dnevnika koji papagajski ponavlja: EVROPA, EVROPA, EVROPA. Poželiš momentalno da se vratiš nazad u San. Tamo možeš da budeš i neki gnu iz Australije, koji nikad u životu nije gledao tv.
Probudio me, rekoh, udarac u glavu – supersoničnim zvučnim čekićem realnog komšijinog televizora koji je na svom novom tv-u vjerovatno štelovao TV PINK. Mali mu je, saznah između psovki, pokvario satelitski risiver, pa se komšija opet morao popeti na krov da pokuša reanimirati tv signal uz pomoć analogije. Na trenutak odahnuh, nije to bila 2049., nego upravo 2009. godina. Uh, kako je stvarnost dobra nakon onakvog sna! San ili java, to se bar bira bez glasačkih listića, još uvijek. U crnogorskom slučaju, san nudi košmare izazvane javom, a java te košmare u sirovoj formi rutinski realizuje. Tako da se više ne zna šta je realno, a šta fiktivno . Realnost je kao voda u čaši – prozirna, a ipak konkretna, jer je uvijek moguće da je, kao i vodu iz čaše, pljusneš nekom u lice…
Nikšić City, Montenegro. Vrijeme – današnje. Pejzaži i panorame Željezare, u kojim se smjenjuju ljubičasti, narandžasti, žuti, crni, bijeli i crveni dimni oblaci iznad fabrike i grada. Dim prebogat vitaminima i važnim mineralima po ljudski organizam. Dim prebogat evroatlantskim česticama. Dim prebogat sviješću i savješću njegovih proizvođača i konzumenata. Čitaoci čuvenog strip junaka Tex Willera, kao i ljubitelji klasičnog vesterna, sjetiće se da su Indijanci komunicirali dimnim signalima, šaljući tako uglavnom zlokobne poruke od plemena do plemena, obično nagovještavajući da se sprema nekakva katastrofa. Šteta što tada nijesu imali ovoliko varijanti dima u bojama kao mi danas u Crnoj Gori, mogli su da izume čitavu Dimnu Morzeovu azbuku i možda, uz malo sreće, na vrijeme istisnu i poraze bijelce koji su im oteli zemlju! Hm, “oteli zemlju”…?… Koje sad otimanje zemlje… Nećemo o Budvi i o moru – tamo se gradi… Nećemo o Cetinju, Nikšiću, KAP-u, o feudalcima i robovima – tamo se radi… Ma politika me stvarno ne interesuje, not really, not at all… Imaš razuma, prijatelju? Biće da imaš problem, bolje ti je da opet kontaktiraš daljinski i baciš pogled na crnogorske tv stanice – inače ljudi u bijelom dolaze po tebe… Razum = izdajnik = neprijatelj države = nepodobnik…
Biće da sam čitao ili čuo usput neki trač medij koji je protiv Crne Gore, pa počeo da fantaziram? Ko zna, ludilo je inače nerijetka pojava ovih sezona. Ili me izdajnička svijest potpuno gurnula u neosnovano klevetanje protiv onih koje, ZVANIČNO, voli čitav svijet?… Hm, ne znam. O tome će, možda, oni koji se rode u CG kroz stopedeset godina znati nešto više. Još ako se uzmu u obzir sve nove i sve bolje reforme školstva. Imaće neka nova djeca odakle da čitaju i razumiju, ako čitanje do tada i definitivno ne bude ukinuto, kao štetno po vid. Svaki udžbenik imaće svog heroja-pripovjedača, na svakoj korici (ili lap-top pejdžu) šepuriće se slika nekog od genija današnje Crne Gore, a ima ih, mnogo, mnogo – nikad ovoliko… Biće tu sigurno i “grafički prikaz” (zamislite samo taj zvek, tu naslovnu koricu udžbenika!) i onog našeg neoegzistencijaliste, koji će, gotovo je sigurno, krasiti filozofske čitanke generacija i generacija crnogorske djece koja dolaze. Inferno!
Pejzaž svih nas koji smo bili dječaci i djevojčice i tako odrastali kad je “sve ovo” počelo, mogao bi se opisati kroz vrlo jednostavnu, svedenu šemu: Ulica – Buvljak – Kontejner – Mesara – Apoteka – Butik – Kladionica – Kafić – Ulica. To su bili i ostali urbani toposi u crnogorskim gradovima: čelik, smeće, otrov i staklo. Ukleti krug. Određen surovim znakom ulice, smrdljivih gradskih i prigradskih četvrti, ekonomijom snalaženja i filozofijom beznađa. Kakva mladost, kakvo djetinjstvo, kakve avanture… Šou se nastavlja. Nije se odstupilo mnogo od ove šeme ni danas, današnji klinci i dalje, uglavnom, svakodnevno vide isto, ako uopšte imaju želje da skrenu pogled sa displeja mobilnog telefona.
Šarolikosti nema. Jedino su se, i to donekle, stilski i u skladu sa trendovima, promijenili NJIHOVI vanserijski maniri, sakoi, toalete, profiti, ljetovališta, tv špice, partneri, reklamni panoi, intelektualci, interesne grupe, nacioni, heroji biznisa. Laž dignuta do religioznog obožavanja ovog malobrojnog ali tvrdokornog plemena. Minimalistički užas. Kraj koji traje evo već vječnost.
Sjetih se jednog filma iz 90-ih sa Ethan Hawke-om u glavnoj ulozi, zove se: STVARNOST GRIZE (Reality Bites). Kakav naslov! Ethanovo prezime možda donekle znači soko, ali to nije TAJ soko, nije Ethan TAKAV sivi “tić” iz Montenegra, pa da bi, u domaćoj verziji nekog takvog filma, izgurao happy end! Ali ko zna?… Znaju možda samo oni koji su preživjeli ovih žilavih i spaljenih 20 godina – može se! Kako ko, ali ipak ima nešto preživjelih, batrgaju se i opiru vazda popularnom trendu amnezije i kičizma. Mada su ili u rezervatima, ili u raznim karantinima (medijskim, kulturnim, socijalnim, društvenim, naučnim…), ili u zavjeri premudrog ćutanja (stara, dobra, junačka crnogorska tradicija) ili su apatridi, daleko od ovog getoa, stičući nove navike, dišući drugi vazduh, bježeći čak i od uspomene na mjesto odakle potiču.
U kosmički zagledanom pogledu prema nebu onog crnogorskog filozofa i ideologa, onog evergreen propovjednika rata za mir, pakla za raj, siromaštva za raskoš, mafije za biznis, smrti za život, krvi za pare… vidi se ona nevjerovatna, đavolski izbrušena drskost, vidi se paklena i nemilosrdna ravnodušnost nad svim onim sprženim gradovima, sudbinama, životima, nadama – umrlih i živućih generacija i još svih onih koji tek dolaze… Taj pogled, više od svega, potcrtao je stravičnu sudbinu ove zemlje u lancima i katancima, svih onih ljudi koji svaki dan trče nevjerovatne maratone da pobijede glad, poniženje ili strah, nemajući za to gotovo nikakve šanse. Taj njegov pogled, taj glas, te oči govore do danas više nego sav ovaj kontinuirani, besprizorni užas koji živimo. Njegov glas, oči, milion puta izgovorene besmislice, onako sramotno medijski pretočene u misli (!), surovo svjedoče o ovom tragičnom vremenu, više nego kolone i kolone sirotinje koja se redovno i uporno gurka oko glasačkih mjesta ili nadnica za glad. Tako su ukradene i uništene generacije i generacije Crnogoraca, surovo “nevinim” pogledima ovog egzegete Užasa, ideologa crnogorskog “sofisticiranog” Pakla. Njegove oči, bogougodni glas i dobroćudna figura nadrifilozofa – kao AMIN za kalašnjikove, fanfare i kuckanja čašama šampanjca.
Post Scriptum
Svijet onih jedinki koje se u Crnoj Gori usuđuju da, sistematično i po svaku cijenu, odbace LAŽ, PREVARU I UŽAS, prema ogromnoj većini zvaničnih i nezvaničnih crnogorskih medija ili “relevantnih autoriteta”, jeste svijet “socijalnih otpadnika”. Svijet onih za koje nema i ne treba da ima mjesta, koji ne postoje jer ih ne možete ni vidjeti ni čitati ni čuti ni kod programiranih “nezavisnih” niti kod tradicionalnih “zavisnih” – jer IMA KO DA MISLI ZA SVE – dakako pametno, vizionarski , odmjereno i mudro. To je taj NAŠ SVIJET, mali svijet koji nikom ne treba, svijet izroda đavolskog crnogorskog efemerisa, izopštenika iz kvazipatriotske, kulturne, avangardne ili bilokakve stvarnosti, svijet “neostvarenih i frustriranih”(!), svijet onih koji su se usudili makar i da “beknu” nešto o onom o čemu već i svaka crnogorska kokoška SVE ZNA: da napolju vlada duhovna, moralna, socijalna, opšta i uporna Hladnoća. Da vladaju surovi Zakoni Bijede. Samo Bijede i ničeg više, vi crnogorska pravoslavna, katolička i muslimanska plemena, vi građani ovog prostora, koji god i kakvi god da ste. Vitlajte vi ikonama, kuranima, crkvama i džamijama, ćirilicama ili krstašima, samo vitlajte i zavitlavajte. Samo naprijed, ali istrajno – nemojte prekidati, jer ni oni ne prekidaju da vitlaju sa vama. A svi ste vi većinski, još zajedno sa onima koji su van tog kruga, jedino u vlasništvu Princa Bijede i njegovog Kralja Raskoši. Bijeda nema nacionalnu ili bilo kakvu drugu nošnju – Bijeda ide u ritama, ona je poznata i pismenim i nepismenim, sa njom se jedino družiš i razgovaraš, svaki ubogi dan. Ali treba znati (a to vam je samo tužna moralna utjeha) – Bijeda su ovdje i pozlaćene mafijaške vile, Bijeda su i porculanski osmijesi dojučerašnje ološi a današnjih biznismena i vođa, Bijeda su i oni koji “nijesu znali”, ili se prave da “ne znaju”, Bijeda su i svi pokušaji lakiranja ovog užasnog, ustajalog smrada koji postojana većina u Crnoj Gori voli zvati “politička, socijalna i kulturna scena”. Ova zemlja je brlog, a tu nema tog zlatnog sjaja koji može istinski zasjati. U brlogu ti je sudbina svinjska, teška, mučna i neizbježna. Za život u brlogu cijena je uvijek visoka. Račun je odavno otkucan, a svaki novi dan Zablude da će OVO platiti neko drugi – podiže bedeme tog brloga još više.
Svi NEPRIPADNICI u Crnoj Gori cvokoću zubima. Neki od te Hladnoće, neki od Samoće, neki od podmuklog Straha, te odvratne pošasti koja je pobila, masovno likvidirala čak i identitete ljudi. Iracionalni ili racionalni, svejedno – Strahovi uvijek guraju u strašni zaklon ćutanja i pomirljivosti sa sudbinom, pomirljivosti sa nečim protiv čega se bori svaki atom slobodnog čovjeka, svaki molekul njegove logike. Dan i noć!
a to je to brano, nema se sto dodati. perfektno opisano.